Therapy

Psiholog je strucnjak koji pomaze zdravim ljudima kada se nadju u dilemi napisla je na svom portalu ohrabrujuci nas da je odrzimo finansijski nezavisnom.Tada to nisam znala.Mislila sam da trazeci savjet od strucne osobe znaci pozivajuci se na vlastitu ludost.

Dolazila je u privatne kucne posjete,u kasnim vecernjim satima kako u drugima ne bi pobudila sumnju.Jedina koja je sumnjala u nju  bila sam ja.Krijuci njen dolazak pravdajuci ga porodicnom posjetom, roditelji su pokusavali da sakriju moju zelju da dokazem vlastitu ludost.Ipak,ja nisam znala koji su to simptomi covjeka koga smatraju ludim,ali sam znala da sjedeci u drustvu ove prodorne zene , koja je dosla da razgovara sa mnom bilo je ono sto sam oduvijek zeljela.Da nekom u povjerenju kazem sve ono sto zaista osjecam.

Upitala me je za probleme koje imam,i glas koji je dugo bio zarobljen u meni je konacno dozivio oslobadjanje.Rijeci su lagano pocele da se nizu,i trenutak kasnije njoj je vec sve bilo jasno.”Ja ne vidim nikakav problem”- rekla je,i to je bilo najgore sto sam u tom trenutku mogla da kaze.Ja sam zeljela da suosjeca sa mnom,prihvativsi moje stanje kao neizljecivo,moleci je da ostane.Htjela sam da joj kazem,molim te ne ostavljaj me znajuci da je moje vrijeme  isteklo.

Primjetila je da se u vlastitom domu osjacam kao potpuni stranac trazeci utjehu u njoj…zeni lisenoj emocija,ili ih je pak imala vise od onih koji su me ostavili kada su mi bili najpotrebniji misleci da necu primjetiti njihovo odsustvo.

 

Uzalud me je nena uvjeravala da je covjek koji stoji pored mene moj otac,dok sam se krila od njega sa stidljivim smijeskom drzeci se za njenu suknju.Trenutak kasnije ovaj covjek je poceo da place,rekavsi da mu nije potreban sav taj novac,kada ga rodeno dijete ne prepoznaje.Bilo mi ga je zao,te sam poslusala nenu,obrisala sam njegove suze.Ni dan danas se ne sjecam da li je to bilo zbog toga  sto sam to stvarno htjela,ili zato sto mi je bilo zao tog covjeka.

Kako je sve pocelo?

Mama odvedi me odavde,bile su posljednje rijeci koje sam uspjela da kazem,trazeci njen uplasen pogled.Sljedece jutro nasla sam se u automobilu gledajuci u ljude,koji su spremali da mi pojure u susret u namjeri da mi nesto kazu.Sve je izgledalo tako prijetece u odnosu na sobu u kojoj sam se ranije nalazila.”Zasto me gledaju smijuci se”?-pitala sam mamu.”Niko ti se ne smije drago moje dijete -“odgovorila je.U tom trenutku otac se okrenuo,rekavsi mi ” jedini razlog zbog kojeg te ljudi gledaju je jer si tako lijepa.”Bile su to zadnje rijeci koje sam cula,dok sam se vozila prema hodniku bolnice.Trenutak kasnije nasla sam se u sobi nijema da bilo sta kazem,a onda osjetivsi ubod injekcije pala sam na pod.Vise se nicega ne sjecam,a bilo je toliko toga sto sam htjela reci.Pad je bio tako strasan,a ja nisam uspjela da kazem ni rijec.Cula sam vlastite misli,koje su ponavljale-“izvadite glas iz mene ucinite nesto,pomozite mi da govorim”,ali nastala je samo nijema tisina.Kasnije sam saznala da su u ljudi pokusaju da definisu stanje u kom sam se nalazila rekli da ja “nisam dobra”,ma sta to trebalo da znaci.Htjela sam da im kazem da sam ja uvijek bila dobra za svakog osim za sebe,a tek onda bi stanje u kom sam se nalazila nazvali pravom ludoscu.

Lejla Lela,Terapija

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s