Lovac u zitu

14729261_1827551510854734_2720702651858909223_n

Volim knjige,one koje su kratke i ruznog izgleda.One toliko ruzno izgledaju da ih godinama drzim na polici kupujuci one sa lijepim omotom,a ove neuglednog izgleda uzimam u trenucima kada mi nista drugo ne preostaje.

Mama me je neki dan zamalo pogodila “Lovcem u zitu “rekavsi kako joj strasno smeta,i vidi cuda imao je najgori moguci omot koji sam ikada vidjela.Ne samo da mi se njegova boja  nije dopala,vec sam je s teskom mukom uopste i otvorila.

I pomislim, odbacena knjiga gleda  u mene,potpuno bezosjecajno tjerajuci me da je stavim u torbu.Putovala je sa mnom nekih pola sata,a onda sam je odlozila na policu.I pitam se zasto me upravo  ta ruzna boja toliko isprovocirala.Tada sam shvatila da ruzne stvari,bas kao i lijepe nikada nikog ne ostave ravnodusnim.

Prije neki dan ostala sam sama u biblioteci.Volim duge setnje u poslijepodnevnim satima,a ponekad odem i ranije.Sve zavisi od toga da li sam pronasla dovoljno lijepu odjevnu kombinaciju,ili da li je vrijeme bilo odgovarajuce,jer ako pada kisa postanem nervozna i ne zelim nigdje da idem.To uvijek mora da bude lijep dan,pomalo delikatnog izgleda.Po mogucnosti da pjevaju ptice,da je izaslo sunce i da mi se ni u kom slucaju nije pokvarila frizura.U protivnom ja nigdje ne idem.Ja uvijek cekam lijep trenutak kada treba bilo sta da uradim.

Jednom  se desilo da je puhao strasan vjetar,a ja sam u ruci nosila neke papire, i odjednom su rijeci pocele da nestaju.Kada sam pokusala da ih pronadem vec je bilo prekasno,i ja sam se morala pomiriti sa cinjenicom da ih nikada vise necu vidjeti.E,to je ono sto mrzim vise od svega.Mrzim rastanke i kisu,mrzim vjetar,ali volim Oktobar .Da,ja jako volim Oktobar.

Samo dan  ranije sam pomislila kako bih stvarno zeljela barem jednom ostati sama u biblioteci.I, gle cuda ja ulazim, a Dina kaze ¨”I zvini molim te dolazim za par minuta,ti malo razgledaj okolo.”Pa,ja ne mogu da vjerujem.Ja sam prosto bila sigurna da ce se ovo dogoditi.Evo,ne morate mi vjerovati na rijec,ali otkako sam se susrela sa Alhemicarom znakovi mi neprestano iskacu na put,samo sto sam ovaj put pocela da ih i primjecujem.

I tako nakon samo par mjeseci upoznajem osobu,koja zivi nedaleko od piramida.Postajemo bliski, u tolikoj mjeri da mu svaki dan nedostajem, a i on meni.I to je jedino sto je vazno,i eto,sasvim dovoljan razlog za srecu.I sretna sam.

Volim pustinju i znam da sve sto trebam se vec ionako nalazi pored mene,ali ipak odlazim.Ne trazim blago,ne ocekujem nista,ali mi je neodoljivo  ovo  nedostajanje.Nekom ko ne moze da dise bez mene.E,to me kao i uvijek potpuno slomi.

-Lejla Lela

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s